Bez muškaraca koji su otišli na ratni pohod sela su bila nekako bezlična i prazna.Samo ponegdje čuo bi se neki udarac čekića ili zvuk sjekire kako udara u drvo negdje u šumi.Ivmir i Grubonja su u šumi sjekli drva,a sa sobom su poveli i Cvietu koja je usput brala svježe šumsko voće i cvijeće.Sada su njih dvojica bili „glava“ kuće i morali su u svemu zamijeniti svoje očeve.Iako mladi,još uvijek dječaci,bez ikakve muke srušili su ogroman hrast,privezali ga za volove,dozvali Cvietu i krenuli natrag u selo.
Još u šumi osjetili su miris paljevine ,ali se nisu osvrtali niti žurili jer su mislili da seoske žene pale korov.Izišli su iz šume i ugledali stravičan prizor.Selo je gorjelo ,a na granama obližnjih stabala visjeli su njihovi najmiliji.Strašna zebnja uvukla im se u srca,ostavili su volove,pobacali šumsko voće i cvijeće i potrčali u smjeru sela.Na granama su visjeli seoski starci i djeca prethodno prerezanih vratova i na svaki način osakaćeni.Na nekoliko grana naročito okrutno iznakaženi visjeli su muškarci koji nisu pošli u ratni pohod.-O takvoj odmazdi je kralju pričao jedan od starijih ratnika na vijećanju,-pomislio je Ivmir.Nije mogao dugo razmišljati jer je nedaleko od mjesta na kojem je stajao ugledao Grubonju koji je onako velik i jak nespretno grlio dijelove tijela svoje majke razbacane unaokolo.Silovali su je okrutno i rasčetvorili svojim konjima.Još nekoliko žena doživjelo je sličnu sudbinu ,a na nadstrešnici plamteće sojenice visjela su dojenčad zajedno sa dojkama svojih majki.Niti jedne djevojke nije bilo u selu jer su sve odvedene u roblje gdje će služiti za razuzdane užitke pijanim avarskim vojnicima i vojskovođama.Cvieta je sklopljenih ruku trčkarala od jednog trupla do drugog neznajući što učiniti,a sa usana joj se čuo samo neki cvilež koji nije ličio niti na govor,niti na plač.
Topot kopita ih prene iz tuposti koja je ovladala njihovim čulima.Prema njima su jahali avarske ubojice i palikuće divlje urličući i pijano se cerekajući.Usput su,onako iz sedla,odsjecali glave ionako već mrtvih Hrvata.Osjetivši opasnost i pogibelj Ivmir dozove svijesti Grubonju i uhvati Cvietu za ruku te ih povede trčećim korakom prema rijeci.Svima je dao podužu trsku te im objasnio kako će se skriti i tako izbjeći sudbini koja je snašla njihove najmilije.Zaronili su u mutnu Vislu ,a iznad vode je virio samo vrh šuplje trske kroz koju su disali.Tu vještinu je Ivmira naučio otac,a to je bila samo jedna od prirodnih vještina kojima su se Hrvati služili koristeći prostor u kojem su se kretali i živjeli.Nakon desetak minuta Ivmir oprezno izviri iz vode i u daljini ugleda prašinu koju su divlji kojanici ostavili za sobom napuštajući mjesto gdje su napravili strašan pokolj.Blago je potapšao dvoje prijatelja po ramenima upozoravajući ih da mogu izroniti iz vode.-Otišli su!,-kliknuo je odahnuvši glasno.